Ponekad, kao recimo danas, dok posmatram bijelu površinu ovog imaginarnog papira, i dok trepćuća linija pulsira podsjeća na otkucaje nečijeg srca, toliko toga bih htjela da vam napišem, ali ne znam odakle da krenem. Gomilaju se osjećanja neke nemoći, bijesa, tuge razočarenja. Lijepe vijesti su postale tako rijetke da se i najmanjoj najviše obradujemo. Djeca su završila prvo tromjesječje koje je trajalo samo mjesec i po dana. Puno je razočarenja, a bilo je i suza. Onlajn škola se nikome ne dopada, manjka svega i empatije i saosjećanja i druženja. Dobrim đacima je kažu teže, a ja se pitam zašto. Dobila sam jednostavno objašnjanje, jer ne umiju da varaju. Nama je uvijek u redu kamera, nikada nam nije mjutovan mikrofon, kamera je uvijek čista i ne držimo telefone na stativ. Odličan uspjeh je stigao kao nagrada i ovoga puta. A kad se sjetim da sam telefon prvi put imala sa nekih dvadesetak godina. Bješe to neka Nokia, bez kamere, služila je da se javim i pošaljem poruke, a bila je kao neka bolja u gradu. Danas se preko telefona uči, kuva, druži, pije kafa, voli. Zar to nije pretužno? Korona ne odustaje, ne predaje se. A i mi joj dozvoljavamo da se širi, hara, vlada i otima nam mlade živote. Nepristojna je previše. Uvlači se u domove, otima najmilije, ostavlja traga i posljedice i neumoljiva je. A ni mi nismo baš najbolje slušali preporuke i kao prkosno srljali i dalje srljamo.. I ništa goreg nema od čekanja. Ako niste čekali da vam se neko vrati, ako niste čekali rezultete testova, ili rezultete biopsija, ako niste čekali da nešto prođe, e onda ne znate šta znači čekanje. Ono zna da bude i duže nego što jeste. To je ono kad su vam minuti sati, sati kao dani, a dan kao godina. Plaše me rezultati koje čujem sa TV-a, oboljelih, zaraženih, umrlih, sve je postalo statistika, samo broj. Nema imena, ne znamo ko su ti ljudi, ali ja svakog od njih osjetim. Devetoro. To je devet nečijih očeva, braće, komšija, prvih ljubavi, devet sestara, nečija možda majka, baka, učiteljica. I nekako svi smo ladni, dok muka ne zakuca na naša vrata. Nemojmo čikati sreću. Nek prođe sve ovo, pa ćemo imati kad da ispijamo kafe, družimo se po kućama, pravimo privatne žurke. Zar je toliko teško biti odgovoran i brinuti o sebi i drugima. Odlaze glumci, poznati, nepoznati ljudi, oni sa više novca isto kao i ovi sa mnogo manje, odlaze ljekari, političari, pa što ne bismo i mi. Niko više nije siguran. Ona vreba, čeka, uvijek je na oprezu, a ti druškane, kako ti funkcionišeš. Ili su i tebi misli u fazonu „a ne postoji to čudo, neće mene, sve je ovo teorija zavjere. Ne mogu da skrenem misli. Pisala bih o mnogo čemu, ali jednostavno mi ne ide. Praštajte. Želim da podignem svijest o tome koliko je važno da ostanemo svi zdravi, da nam se život normalizuje. Hoću da ponovo mogu da grlim i ljubim svoju majku, onako kako samo to dijete radi, jako, jako. Želim da i škole i vrtići ponovo rade normalno, da su srećna djeca, da se smiju zagrliti, dodirnuti. Želim da mi na slavi ponovo bude stotinu ljudi, da se pjesma prostre našom kućom kao najljepši ćilim, da u svima vidim opet sreću, a ne mogućeg prenosioca bez smptoma. Pa majku mu nosite te maske, držite se podalje jedni od drugih, a ruke nadam se da odavno perete. Budimo lukavi, pametni, taktični, pobijedimo ovo čudo, pa ipak smo mi stvorili nju, a ne ona nas. Moli vas Bisa, budite dobri, pa da se ubrzo vidimo na omiljen sok, i na dojč, razumije se. Ajmo, još malo dok sve ovo ne prođe.
)){kind=small}
